Priča iz berbernice

Kiša je padala čitav dan i potopila mi posao. Za čitavo prijepodne bile su samo dvije mušterije – čika Pero, koji me čekao pred vratima radnje kad sam stigao, te nešto kasnije još jedan momčić. Iako mu je lice bilo kao kod bebe, ozbiljno je tražio da ga obrijem. Isprva nisam htio, ali kad je rekao da će taj dan izjaviti simpatiji ljubav, namazao sam ga malo i obrijao tupom stranom britve. Nisam imao srca da mu naplatim.

Prognoza je pokazivala da će kiša stati u podne, no ona je tada pojačala, pretvorila se u pravi pljusak. Rijetki prolaznici su žurili izbjegavajući lokve, nalik na gljive ispod raznobojnih kišobrana.

Bilo mi je jasno da od posla nema ništa, pa sam uzeo čistiti radnju. Napravio sam razmještaj koji sam već duže vremena planirao. Glavoper sam prebacio kod izloga, a sećiju na njegovo mjesto. Nije neki feng shui, ali čini mi se da je salon sada malo bolji nego što je bio. Prolaznici koji budu bacali pogled unutra sada će prvo vidjeti glavoper, pa će ih to možda podsjetiti da nisu oprali kosu i inspirisati da uđu.

Kad sam završio s tim, latio sam se oštrenja britvi. Koliko god oštra bila, britva se uvijek može naoštriti još. Osim dvije s kojim radim, otišao sam u ostavu po rezervne i silno se iznenadio kad sam vidio da ih ima čak devet. Pojma nemam odakle sam ih tolike skupio, samo za dvije sam se mogao tačno sjetiti kako su završile kod mene – jednu što se klimala poklonio mi je čika Pero, a zlatnu mi je poklonila Brankica, u vrijeme kad smo bili sretni par.

Sat vremena poslije svih jedanaest su bile oštre onako kako volim: na oštrice sam bacao dlaku po dlaku i gledao kako se presijecaju. Osvrnuo sam se po radnji i vidio da je sve kako treba, jedino što je nedostajalo bile su mušterije.

Malo poslije tri sata, kad sam već počeo gubiti nadu da će iko doći, na vratima se ukaza Stipe. Nasmijao sam se tome od srca, jer bio je to jedini čovjek u životu kom sam rekao da promijeni berbera. Sam Stipe mi je drag, ali njegova nevjerovatno jaka brada bila je u stanju istupiti i najoštriju britvu u samo tri poteza. Posljednji put kad sam ga brijao trebalo je preko sat vremena, jer dvadeset puta sam morao prekidati da naoštrim alat.

Držeći se kao da mi je nešto skrivio, Stipe reče da je Irena donijela nešto novo i iz cekera izvadi gel za brijanje, veliko pakovanje od hiljadu mililitara. Bila je to marka za koju ranije nisam čuo, nekakav RedOne. Dok sam razgledao pakovanje, Stipe stidljivo upita da li bih ga obrijao i doda da večeras s firmom ide u pozorište.

Nisam imao izbora, morao sam mu pokazati rukom na stolicu. Dok sam trepnuo, Stipe je već sjedio u stolici i zadovoljno ćeretao kako se već bio zabrinuo da neću htjeti i kako je gel što ga je donio sigurno dobar, pa neću morati toliko oštriti britvu. Ja sam mislio o tome kako nema tog gela koji može smekšati njegovu žicu od brade, te kako će biti dobro ako uspijem završiti posao sa rezervnim britvama.

Umio sam ga vrućom vodom i umasirao gel, od kog se stvori bogata pjena osvježavajućeg voćnog mirisa. Na uputstvu je pisalo da se ostavi par minuta da djeluje prije brijanja. Pazeći da ne otvara usta previše, Stipe je pričao kako nije bio u pozorištu od srednje škole. Nasmijao me kada je rekao da zbog toga ima tremu, kao da je glumac.

Za deset minuta, koliko sam je pustio, pjena nije spala. Zabrinulo me to, jer pomislio sam da Stipina čelična dlaka ne upija ništa i da neću izaći iz radnje prije pet.

Uzeo sam zlatnu Brankicinu britvu i krenuo. Na moje iznenađenje, kliznula je niz lice kao da je već glatko. “Može li?”, zabrinuto će Stipe, koji je iz straha prema britvi žmirio dok se brije. Povukao sam drugi potez i rekao: “Ništa, samo pjena spada.” Još par poteza i lijeva strana je bila gotova, presijavala se kao da je od stakla.

“E pa ne znam, Irena je rekla…”, reče Stipe žmireći, pa ne dovrši od svog dobrodušnog stida. “Drugi put kad dođeš ponesi brusilicu”, rekoh i u jednom potezu obrijah gotovo čitav desni obraz. “Totmast i brusilicu”, dodao sam, na šta se Stipi malko iskriviše usta.

Par minuta poslije bilo je gotovo. “Ne može ovo, Stipe dragi, žao mi je”, rekoh dok sam brisao zlatnu Brankicinu britvu.

Stipe otvori oči kao da se tek probudio i zapanji se kad ugleda vlastito lice kako se cakli. “Ma ovo je super!”, ote mu se sa iskrenim oduševljenjem, pa mu se opet nasmijah od srca.

Dok se oduševljeni Stipe ogledao izbliza i ponavljao da je super, razmišljao sam koliko brijanja da mu dadnem gratis, kako bi mi ostavio čudotvorni gel.

Autor: Boris Lalić

Košarica